Zimski san
Večeri jedne padao sam krupnim, mekim pahuljama,
pokrio staze i puteve…
Travu u dvorištu tvom, još zelenu.
Zadržao se na krovu, na žicama,
na granama pravio gnezdo pticama,
što su propustile seobu jesenju.
A onda sitan, sitan, sipio, sipio do jutra…
Ne možeš izaći a da u meni trag ne ostaviš.
Zorom rano, češljala si me metlom brezovom,
sklanjala sa staza tvojih,
Kao kraljici ledenoj mrznuo ti se trag
kad u mene, u nedirnuti sneg zakoračiš.
Lopatom crvenom sakupljala si velike meke pahulje ,
sada teške kao da su ti sa srca pale.
Onda je kasno decembarsko sunce
probudilo ptice u snežnom gnezdu na borovim iglicama,
a one mu odgovorile drhtavom jutarnjom pesmom
čežnje i čekanja…
Ritam Fado-a treperio je vazduhom ,
otapao ledenice sa oluka,
polako se spuštao do tla ,
prekrio te laganim prozračnim velom…
Ispod njega topli pogled i nežni osmeh…
Mene je pokupio u kovitlac pahulja,
što na sneška liči,
proneo ispod vela pored obraza tvog ,
ovlaš dodirnuo …
Na topli pogled sam istim odgovorio,
nežni osmeh usnama prekrio.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi