Od oprosta do zaborava
Ne pomažu reči:
izvini...oprosti...zaboravi...
kad one ratničke, jednom,
kao mač poseku.
U stomaku kamen.
U stegnutom srcu, isceđene kapi
gde su reči bol nanele,
kao komadići rubina sa ogrlice pokidane.
U oku kristal gorski, suze zamrznute.
U njima osećanja uhvaćena,
u kristalnoj mreži sputana.
I pomislim nikad više,
i pomislim nikom više.
Moglo bi biti, da nije u čoveku,
ispod kamena i kristala, reka topla,
a u duši brokat baršunast,
što treperi nadom.
Ne pomažu reči
Izvini...oprosti...zaboravi..
kad one ratničke, jednom,
kao mač poseku.
Od oprosta do zaborava
u grču prođe život celi.
A u svakom je tajna neka,
da preboli
i krene ispočetka.
I pomislim još ovaj put samo,
pa zakotraljam staklence šarene
što ih u džepu čuvam,
onako za sreću,
da podignu zvzdanu prašinu,
i njihovim tragom puštam reku toplu
da se u more nečije ulije.
Da iz kamena leptiri prhnu.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi