Dešava se tu pored nas...
Ulica moja, duga i široka, zelena,
veliki šor banatski, kojim se izlazi iz varoši,
posrće pod teretom drumskih krstarica.
Topot kopita, zveket praporaca,
kloparanje točkova fijakera po kaldrmi,
ostalo je negde u vremenu.
Pobedile su krstarice.
Par koraka ispred mene poznati hod,
„nemoguće da je ona“- pomislih.
Prošla je pored uličnih pivopija,
nesuđenih političara, ratnika i sveznalica
ispraćena ispranim pogledima,
i na tren stala kod trafike.
Ne, nije ona...ali kao da jeste.
„Da, poznavala sam je“- odgovorila je,
a u očima joj zablista suza,
i skliznu joj niz modricu oko oka.
Dečak i devojčica skloniše se iza nje.
Sa ručicama zakačenim za džepove majčinih farmerki,
odmeravali su me pogledima punim strepnje,
usana umazanih sladoledom.
„Ona je moja majka..bila“
natavila je, prihvativši da ih ispratim do stanice.
„Rak...dojke..“ - reče kao za sebe.
„ A otac?“ - neizdržah.
„Morala sam da napustim kuću......školu... „
Nešto mi se u grlu stegnu.
...“udala sam se...sve je bilo lepo na početku...“
Pogled mi se zadržao na modrici oko njenog oka.
Primetila je, pogladila decu po kosi, i ućutala.
Nisam je više ništa pitao.
Zadržao sam psovku nemoći na usnama, ona im neće pomoći.
„Sad smo u sigurnoj kući“.
reče pre nego što sa vrata autobusa zatvoriše.
„Kuća tuge i nade“- pomislih,
koračajući dalje šorom banatskim, do kraja, do izlaza.
Rumeno nebo na zapadu najavljivalo je promenu. Vetar. Kažu.
„Neka im donese ljubav i sreću?“- poželeh,
...“neka sa njih oduva teret zlobe i snage sirove, da ne posrnu.“
Teret nekih ljudskih krstarica,
što urušavaju tuđe živote, svojim promašenim.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi