Voz
Dokle pogled seže i još dalje u beskonačnost,
odlaze mi misli u nepovrat zauvek.
Pritiska me teret vremena, opominje me budućnost,
u stanici života još je jedan voz tek.
U njemu su pažnja i dobrota, radost i lepota,
tu je sve što želim, a ja prstom bodem rane žive,
treba mi, sitom, preko hleba pogača,
nikad miran, nikad svoj, orem tuđe njive.
Beli se praznina ispod svake podvučene linije,
svih strahova i svih promašaja ne želim da se rešim.
Telo mi je poklopac Pandorine kutije,
protivim se, ne priznajem, da se bojim i da grešim.
Onako je kako drugi misle da treba,
uklapam se na izgled, a raspadam iznutra.
Moje munje i moji gromovi ne vide neba,
tuku u meni, sputani i besni, čekaju neko sutra.
Ulazim u taj voz, jer je život tu i sada,
sve je ljudsko što izađe iz ove glave lude,
ustajao sam i do sada posle svakog pada,
neka seva i neka grmi, šta biti mora neka bude.