Misli
Ne trebaju rešetke, ni vrata gvozdena.
Ne može me ništa i niko me ne može,
tako kao što misli mogu.
Da me zarobe.
Da živim, a da ne znam dan kad prođe.
Ni godina.
Zbog njih nalazim izgovora hiljadu,
da mora baš tako,
baš kako misli kažu,
i dok glavom o zid ne udarim,
sebi ne dolazim.
Ne trebaju rešetke, ni vrata gvozdena,
zarobljen sam umom, skupljenim,
kao usne pokvašene vinom oporim,
tamo sam gde ne pripadam.
Dok sve u meni bukti, traži istinu,
traži da se borim, da priznam,
da nisam ja to što sada sam,
mislima uljuljkan, žrtvujem slobodu,
na obali sam,
al’ mi se ne ulazi u vodu.
Ne može me ništa i niko me ne može,
tako kao što sebe mogu,
da zatvorim.
Dok glavom o taj zid ne udarim,
od propuštenog, čvrsto sazidanog,
i umesto zvezda ugledam grafite
istine večite:
žive se trenuci što „sada“ čine
sve drugo je od života skrivanje.
(Dalje)