Pesma dečaka sa malenom gitarom
Sve se utišalo , umirilo , stalo,
samo se čula anđeoska pesma dečaka,
i zvuk njegove malene gitare.
Ljudi su stajali oko njega otvorenih ustiju,
u čudnim položajima tela, zatečeni…
Čula se samo pesma dečaka ,
što ju je svakog dana satima upijao
iz tišine pustinje zagledan u nebo.
Nebo je ta prepreka, omotač,
što odvaja planetu od svemira,
što čuva i štiti ovo što oči vide kao život.
Prošao je kroz nebo mislima,
srcem punim osećanja,
sa mirom u duši što ga stvori vera
da to što traži tamo negde postiji.
I našao je to što je tražio,
zvuke kojim će stvoriti pemu,
da olakša put starici na samrti,
da joj ispuni poslednju želju.
Čula je pesmu i zvuk malene gitare,
osmehnula se i otišla zauvek
sa ona strane omotača.
Osmeh su imali na licu kad se pesma završila
i svi oni što su je zatečeni slušali…
Onda se neko setio da pesma moža da se proda…
Pesma je otišla ali ne i dečakova duša.
Oni što je budu slušali neće moći da prođu omotač,
nedostajaće im taj neki element iznad ljubavi.
Ni zemlja, ni voda, ni vazduh, ni vatra,
nego ljubav i još malo više.
Moglo bi biti da je baš šesti…
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi