Vašar
U sivilu srebrnog dodira mesečevog sjaja,
na prepunom Trgu neprepoznatih duša,
vašar…
Karusel, Hali-gali, ringišpil, točak sreće, gatare…
Tezge za džidža-midže i šarene –laže,
šibicari, kicoši, đilkoši i džeparoši,
mesto za upucavanje životnih promašaja,
gde za pet pogođenih zaboraviš na sve ostale,
i dobiješ plišanog medu…
tapkaroši loto dobitaka, vlasnici sajtova za upoznavanje…
I oni što su došli da im se duše prepoznaju.
Prodaju se lepe uspomene,
tvrde i slatke kao svilene bombone,
rahle kao ćeten halva,
pihtijaste kao žele…
I gorke, ali ispod ruke,
zajedno sa svim što može umanjiti bol...
Plaća se sitnicama sopstvene duše,
kojih želiš da se rešiš, a ne znaš koliko ti znače.
Jer ne mogu se njima zakrpiti praznine prodatih uspomena,
niti se može zasladiti kupljenim tuđim.
Ona neoprezna duša, koju isprazne džeparoši,
tek tada, pokradena , shvata da je u njoj nešto bilo…
Džeparoš nikad ne sazna pravu vrednost onoga što je uzeo.
Kovitlac energije sjedinjenja na vetar što liči dodirnu mi obraz.
Levo i desno od mene zasijaše na kratko oni što su se našli.
Kad boginja Aurora zatvori kapije vašara, njih dvoje će,
ogrnuti plaštom osećanja u bojama nebrojenim,
pačvorkom beskonačnim, od krpica najdražih stvari
poći za suncem stazom sreće,
sa plišanim medom u rukama.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi