Da mogu
Skinuo bih kožu,
da mogu,
kao odelo iznošeno,
pre nego što šavovi popucaju,
pa na njivi nekoj
strašilo obukao.
Ispraznio bih dušu,
da mogu,
kao na parkingu
pepeljaru punu,
da košava sve iz nje raznese,
i na njivi, kraj strašila,
preostalo seme nade
u plodnu zemlju unese.
Otvorio bih srce,
da mogu,
kao krletku zlatnu,
oslobodio pticu zatočenu,
neka se vine put neba,
preko šuma zelenih
da pokvasi krila
na vrhovima talasa morskih,
a onda srećna gnezdo svije,
na onom strašilu na njivi,
kraj procvale nade.
Da mogu,
ponovo bih kožu obukao,
taj nežni cvet nade
u duši negovao,
a ptici slobodu ostavio,
da mi srećom ispuni srce
i pesmom me sačuva od sete.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi