Ono što ne mogu izreći
U grlu mi zastanu reči, ne mogu ih izreći,
zabodu se kao kost, tako i zaboli.
Boli praznina koju bi stvorile,
a ja hoću da još traje ono što volim u tebi.
Svaka se tvoja pojava može voleti.
Neko sa strane voleće ih sve.
Ja ne mogu.
Ne onu kojom prekrivaš sve što stvarno želiš,
tu prepunu strasti koju poričeš,
koja te potroši i zgasne u tebi.
Ostavi ti trag koji traži rame za predah,
dok te ponovo ne zapali neko,
nije ti važno ko,
samo da se na trenutak poželjnom osetiš.
Zbog nje si u stalnoj potrazi,
zbog nje ne možeš da kažeš ne,
zbog nje ćeš, ako pobedi, usamljena ostati.
Tvoja priviđenje ljubavi u pustinji života,
tvoja potreba da budeš voljena makar i kao objekat.
Ali zbog nje nećeš od mene otići.
Otićićeš i bez mojih izgovorenih reči, znam,
kad se zasitiš uloge majke, dadilje, domaćice, žene prototipa,
kad zaključiš da si dovoljno ispaštala da se iskupiš,
a od čega, to samo ti znaš.
I bole će ta ista praznina što će za tobom ostati,
Bole će zbog one devojčice večite, što je volim u tebi,
kojoj se u očima sve pročita, i tuga i radost, i laž i želja,
zbog koje bih zaustavio vreme kad u mene pogleda,
da pogled ne spusti.
Zbog nje mi reči u grlu zastanu,
zbog nje još uvek trajemo.