Još jedna bura
Još jedna se stišava bura.
Dolazila je podizana vetrom,
sa ehom pesme sirena morskih
obavijala me neprimetno,
uvlačila se u poru svaku.
Moćnim talasima je danima orgijala,
od najlepših snova pravila moru,
a onda, do bola iskrena, stvarala nove.
Plimom donosila strast sa pučine daleke,
osekom pustoš pravila,
odvlačila barke osećanja
i potapala ih u sebe kao zalogaje,
pa, osnažena, ponovo hvatala vetar.
Još jedna bura prolazi.
Pamtiću je kao da je bogom dana,
jer sam, ponekad, ja bio ta stena
u koju je uporno udarala,
dok se ne rasprši kao niska staklenih perli.
Sakupljao sam jednu po jednu,
slagao ih kaledioskopom duše,
u predivne figure ljubavi,
obučene u plevetnilo neba,
zbog kojih je vredelo trajati.
Još jedna se bura stišava.
Srušeno će se ponovo napraviti,
dok postoje temelji,
samo nikad isto neće biti.
Na gomilu sakupljam sve
od čega se život ponovo gradi
dok ne naiđe arhitekta novi,
nadam se,
pre nego što arheolog počne da radi.